![](https://vesti-rs.com/wp-content/uploads/2022/01/2858421_kopnena-zona-bezbednosti025_share-1024x683.jpg)
Milijana i Božidar Boško Milovanović uvučeni u dolini, u nedođiji, na 18 kilometara od Kuršumlije i bezmalo 1.000 metara nadmorske visine, prve su komšije vojne baze Šušnjak u Kopnenoj zoni bezbednosti. Blato gazimo od vojne baze da dođemo do njih. Gledaju stoku, jure domet na mobilnom posebnom “skalamerijom”, koja stoji na prozoru i mole boga samo da kijameta ne bude. Prve kuće do njih puste, sinovi u Kuršumliji, u vojsci rade, ćerka se udala. Za sve što treba, tu je vojska.
– Teško je, surovo, planina je to. Ne znamo šta bismo da nam nije vojske. Najviše pomažu oko puta, kad zaveje, očiste, smetovi budu i po metar i po. A najdramatičnije je kad nestane struje. Lane od Božića do kraja januara nije je bilo, punili smo telefone i lampe kod vojske, dok ne kupih agregat. Da nije vojske, samo bi nam lisice, vukovi i divlje svinje dolazili – priča Boško, te veli i da im vojska kupuje i namirnice jer svaki dan idu u Kuršumliju.
Nadovezuje se s osmehom kapetan Vukašin Kurandić, komandir baze Šušnjak:
– Kad nama zafali neki alat, eto nas kod Boška. Da naoštrimo testeru za drva, zovi Boška. Zaista smo najbolje prve komšije.
Milijana otrča do smederevca da promeša ručak. Tu je i lonac s vrelom vodom, pa za’vati kad zatreba. Na zidu kalendar sa slikom unučeta, al’ i petrolejka, ako zapne.
Žive od stoke. Obrađuju i silne njive – kukuruz, ječam, zob, ovas, pšenica… Sve domaće, nema ovde koncentrata. Ali muku muče da prodaju mukom stvoreno.
– Evo, 40 kila sira stoji neprodato, kajmak stoji. Iako sve svojom rukom gajimo, sve zdravo, nemamo te papire, mi smo prosti seljaci, u hotele ne možemo da prodamo – jada se Boško.
Kurir.rs/J.S.S.
![](https://www.kurir.rs/resources/images/header/logo.png)
Kurir