Foto: Kurir/M.S., Nemanja Nikolić
I dalje se, i posle godinu dana od tragedije, apsolutno ničega se ne sećam. Kako prvog dana, tako i sad. To je prosto neverovatno. Nadao sam se, govorili su mi da se neki delovi sećanja posle izvesnog vremena vraćaju… Meni se, međutim, ništa nije vratilo. Pokušavao sam, išao sam da vidim tog čoveka što me je našao… Možda, rekoh, da to bude okidač da mi se neki deo sećanja vrati… Ali ne vredi. Znam da Branka ništa ne može da vrati i da to ništa ne bi promenilo, ali eto, hteo sam da znam kako je do nesreće došlo – ovim rečima Rasim Ljajić, lider SDPS, započinje svoju potresnu ispovest za Kurir, na dan godišnjeg pomena pokojnom Branku Gogiću, njegovom nekadašnjem najbližem saradniku i prijatelju, koji je 10. aprila prošle godine poginuo u stravičnoj nesreći na auto-putu kod Ražnja.
Slika na stolu
Ljajić je tada zadobio teže povrede, ali se posle nekoliko meseci rehabilitacije oporavio. Sada je, kaže, potpuno drugi čovek, koji na život gleda drugačije. Često mu se, priča nam dok s vremena na vreme baca pogled na fotografiju pokojnog prijatelja Branka, koja od prvog dana stoji u njegovoj kancelariji, vraćaju stihovi pesme koju je napisao pre dve-tri godine. Kao da je, kaže nam, autobiografska. Kao da je njome naslutio tragediju.
– Išao sam na rehabilitaciju oko šest-sedam meseci, nemam zasad nikakve posledice, da kucnem u drvo. A mnogo sam se ovako promenio. Mnogo! Potpuno drugačije gledam na život od tada, drugi sam čovek. Vidi, ja sam napisao još ranije jednu pesmu, a sad mi ona dolazi često, posle ovog što se desilo… Topalko (Milan Topalović, pevač narodne muzike, prim. aut.) otpevao ju je na festivalu Ilidža u Sarajevu pre dve-tri godine i refren kaže: „Naš je život more tuge, s talasima kratke sreće, zato živi kako možeš, što je bilo, biti neće.“
Kompletnu ispovest Rasima Ljajića vezanu za stravičnu saobraćajnu nesreću koju je preživeo, pročitajte u današnjem Kuriru.
Jelena Velinović
Danas slavimo praznik dečje radosti – Vrbicu! Kurir vam poklanja ikonu sa zlatotiskom i molitvom
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas slave jedan od najlepših praznika – Lazarevu subotu, u narodu poznat kao Vrbica. Tim povodom u dnevnim novinama Kurir očekuje vas poklon – IKONA SA ZLATOTISKOM i molitvom na poleđini.
Ova svetkovina se obeležava poslednje nedelje časnog posta i posvećena je uspomeni na Lazarevo vaskrsenje i Hristov svečani ulazak u Jerusalim.
Vrbica je za pravoslavne hrišćane praznik dečje radosti jer je, prema jevanđelju, Hristos, polazeći u Jerusalim, rekao: “Pustite decu k meni, jer takvih je carstvo nebesko.”
Na taj praznik se u pravoslavne hramove unose vrbove grane, koje tu ostaju do nedeljne liturgije na Cveti, kad se obavlja ritual blagosiljanja vrbe. Vrbove grane, koje se potom dele narodu, simbolizuju palmine grane kojima su hrišćani pozdravljali Spasitelja Isusa Hrista na ulasku u Jerusalim.
Lazarevo vaskrsenje se, prema jevanđeljima, dogodio u Vitaniji i uvod je u novu veru u vaskrsenje.
Prema jevanđeljskom predanju, Hristos je stigao u Vitaniju četiri dana posle smrti Lazareve, oživeo ga i digao iz groba, pa je taj praznik poznat i kao Vaskrsenje Lazara Četvorodnevnog.
U hrišćanstvu taj praznik ima značenje pobede života nad smrću i na bogosluženjima se tog dana pominju voljna Hristova stradanja i Lazarevo vaskrsnuće kao jemstvo za vaskrsenje svih vernika. Vaskrsenje Lazarevo naljutilo je prvosveštenike i, kako kaže jevanđeljsko predanje, neposredan je povod za odluku judejske skupštine o pogubljenju Spasitelja.
Lepi narodni običaji
Običaj je u našem narodu da deca na ovaj dan nose i zvončiće oko vrata, što simbolično predstavlja pozdrav Hristu, koji je ulazio u Jerusalim. U srpskim pravoslavnim hramovima se u popodnevnim časovima služi večernje bogosluženje i u crkvu se unose mladi vrbovi lastari, tek olistali. Pošto se vrba osveti, sveštenik narodu deli grančice i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i čiracima.
Narod obilazi oko hrama uz pevanje tropara posvećenih Lazarevoj suboti. Ovaj praznik je isključivo dečji praznik. Na taj dan majke svečano obuku svoju decu, pa čak i onu najmanju, od nekoliko meseci, donose, svečano obučenu, u crkvu, kupuju im zvončiće vezane na trobojku i stavljaju ih oko vrata. Deca se raduju, trče po porti i učestvuju u ophodu oko crkve. Mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila. Sa ovim danom počinju veliki vaskršnji praznici.
Kurir